Pandi je već postala naša kućna, ali i vanjska mačka. Nevjerovatno koliko su mačke čiste životinje, i nevjerovatno koliko sam malo znao o mačkama. S obzirom na to da nikad nisam imao kućnog ljubimca, ovo je za mene pravo osvježenje. Supruga konstantno prebacuje: “Jesu li djeca dobila mačku, ili si je ti udomio sebi??”
Najbitnije je da je zabavno, jer pored svih ovih životnih obaveza i svakodnevno nametnutih aktivnosti, onaj predah navečer kada se vratim s posla kući i Pandi čeka na terasi da se mazi i prede, napravi ogroman predah i napuni me nekom pozitivnom energijom prije nego uđem u kuću.
Jer, nije da mi treba predah, s obzirom na to da supruga i ja imamo troje djece – ujutro taksiram vodeći jedno dijete u školu, pa u rasponu od jednog sata drugo dijete u školu, pa onda treće, najmanje, u vrtić, pa suprugu na posao, i onda na svoj posao. I taman završiš radni dan, tu su treninzi, pa kupovina u trgovini, pa milion drugih nekih usputnih obaveza, i ako ćeš popiti osvježenje s prijateljima, to možeš jedino navečer poslije 21 h, a sutra ujutro opet nazad na traku.
Uvijek se pitam kako su naši roditelji uspijevali postići tako puno stvari za razliku od današnjeg vakta…
I tako, Pandi je s nama već skoro sedam sedmica, i pored toga što smo se upoznali s ogromnom ponudom hrane za mačke, koja me je šokirala koliko postoji tih proizvođača – pa onda za odrasle mačke, pa za junior mačke, pa ovaj uzrast, onaj uzrast – pa ko može pri zdravoj pameti i nikakvom iskustvu otići i odabrati nešto kvalitetno, a brzo?
Imaš čvrstu hranu, pa imaš ovu koja nije čvrsta, pa imaš paštetu, pa imaš parizer – pa nevjerovatno, čovječe – i onda odem u trgovinu kupiti hranu za mačku i skontam da sam stajao 68 minuta ispred polica čitajući šta je šta i nisam znao šta da uzmem.
Ali, napravit ćemo poseban blog da vam prenesem svoje iskustvo o prvoj kupovini hrane za mačke. Nekako smo i pokrenuli ovaj portal kako bismo sa svima vama podijelili iskustvo koje smo stekli u procesu i dodali neke interesantne, ali korisne stvari za vlasnike kućnih ljubimaca – što na kraju i nosi naziv našeg portala: Ljubimci kuće – ljubimcikuce.com
S obzirom na to da ćemo o hrani, kao što sam rekao, imati poseban blog, danas sam odlučio da podijelim svoje iskustvo s prvim odlaskom veterinaru, jer Pandi je, kao što sam već rekao, sa nama sedam sedmica, i svi će se osjećati bolje ako dobije zaštitu protiv buha i parazita, a i meni neće smetati da znam da je dobila preventivno lijek protiv istih.
U tom periodu nismo imali neko iskustvo s Pandijem, i bojao sam se da upravo neka ovakva napast ne bi dovela do ozbiljnih poteškoća, te smo se složili da idemo odvesti Pandija veterinaru. Naravno, ko će drugi to uraditi nego ja, jer svi drugi imaju obaveze osim mene. 🙂
Odluka je pala, i ponovo – nedostatak iskustva. Prethodno sam dobio preporuku kod kojeg veterinara da vodim Pandija, i obukao se gospodin (ja) da vodi mačku u grad. Ono što mi je nedostajalo je kavez ili kofer, tako bih to zvao tada jer nisam znao bolje.
Ali, danas mi je sasvim jasno da plastični transporter s vratima, koji generalno i nisu mnogo skupi, bi bio idealan da izbjegnem katastrofu koja mi se mogla desiti.
Obučen, uzimam u ruku Pandija i ulazim s njim u auto i ostavljam ga na suvozačevo sjedište, misleći – pazi ovo – on će sjediti tu dok se ja vozim veterinaru. Koliko sam samo malo znao, hahahah. Zamislite kada u autu od sedam sjedišta ubacite prvi put mačku kojoj je sve nepoznato i, naravno, treba da to istraži.
Prvo mi je došao u krilo, pa na ramena, pa na glavu, pa u drugi red sjedišta i tako dalje po autu, i na kraju – nemam pojma gdje mi je mačka. I nadam se da me neko od poznanika neće vidjeti kako vozim i gledam po autu, rizikujući sve. Zaista nesmotren i nerazmotren potez u tom trenutku.
Sreća pa je veterinar jako blizu – svega pet minuta vožnje autom – i ja sav sretan zbog toga. Nalazim parking mjesto malo dalje od ulaza u veterinarsku stanicu jer je komunalno preduzeće iscrtavalo parking mjesta, tako da je sve bilo blokirano, ali ja, i dalje uopće nesvjestan svog neznanja, uzimam ponovo Pandija u ruke i krećemo veterinaru.
On se prepao zbog sve te buke od auta, radnih mašina komunalnog preduzeća i nepoznatog prostora, da je svoju glavu gurnuo ispod mog pazuha kako bi našao svoj mir. Brzo smo došli do veterinarske stanice, ušli u čekaonicu i čekam ja svoj red kod veterinara.
Ulazimo veterinaru, objasnim kako smo ga dobili, zbog čega smo došli, i veterinar pojasni da, kao malom, treba mu suha hrana, i podijeli mnogo drugih korisnih savjeta koji su meni, kao početniku, mnogo značili. Između ostalog, kaže: “Uzmi transporter za mačku dok još nisi doživio katastrofu.”
Pandi je dobio preparat NEXGARD COMBO CA/KO, koji mu je veterinar stavio na gornju stranu vrata i on bi trebao biti naše rješenje protiv buha i parazita u periodu od 3,5 naredna mjeseca. Poslije smo isplanirali vakcinaciju i sterilizaciju za Pandija, a ujedno ponovo uzeti ove ampule – ili kako se isti zove.
Super završena posjeta veterinaru – bravo mi! Kada bi to bilo sve. 🙂
Krećem s Pandijem nazad prema autu, i u pola frke, nekih 50 metara od auta, Pandi počinje da se penje po meni na rame i skače sa mene na cestu i, brzinom svjetlosti ili brzinom izmišljenog superheroja Flasha, prelazi cestu i odeeeee.
Iskren ću biti s vama – prvo što mi je prošlo na pamet: “SAD si našao da bježiš! Pa što nisi pobjegao prije nego sam platio pregled veterinara i preparate, itd. itd.” Rekao sam da ću biti iskren s vama. Ako ste i dalje sa mnom u čitanju čak do ovdje – najmanje što zaslužujete jeste moja iskrenost. 🙂
A onda još gori šok. Skontao sam koliko su se curice vezale za Pandija i hladan znoj me oblio, razmišljajući kako ću doći kući i sad im pojasniti da je Pandi zapravo pobjegao – i nije mi bio nikako prijatan osjećaj. Razmišljam o njihovim reakcijama, i počnem dozivati našeg Pandija da vidim gdje se nalazi, kad eto frajera iza ćoška auta – sjedi i čeka.
Njemu je sve bila igra – Pandi istraživačica. Napravi nekoliko skokova, sjedne i čeka da dođem jer on je danas odlučio da istražuje nepoznati teren i, naravno, ja moram ići s njim jer mi smo dio istog tima.
Zamislite sad to okruženje – radnici komunalnog farbaju parking mjesta, nekakvi kamioni i bageri su tu parkirani, kamioni prolaze i auta, izuzetno prometan dio jer je tu i gradilište nove mega zgrade – i u svemu tome Pandi osvaja metar po metar novog, nepoznatog terena, a ja u blagom šoku i nevjerici kako ću pojasniti kćerki šta se desilo s Pandijem, a ujedno i ljut jer sam sad potrošio dosta novca na veterinarski pregled.
U sred svega toga, neka gospođa s malim sinom i kćerkom je u blizini i, gledajući kako ja idem za Pandijem, a očigledno misleći da ganjam nekakvu uličnu mačku (jer naš Pandi nije “brendirana” vrsta, nego naša domaća mačka), kaže curici: “Vidi mace!”, i djevojčica prilazi Pandiju i glaaasno vrisne iz sve snage…
Pandi je u momentu bio brži od Bolta i udaljen od nas za nekih 30-ak metara.
“Gospođo, to je moja mačka!”
Kaže gospođa: “Izvinjavam se, nisam znala da je vaša”, a ja – mokar i u panici – pređem na drugu stranu ceste i sjednem na ćošak trotoara i gledam u prazno jer sad stvarno ne znam šta da uradim.
U sred toga, kao i svaku večer kada dođem umoran i stresiran kući – eto Pandija i hladno sjede pored mene kao da se ništa nije desilo i kao da mu je dosta istraživanja. Sjedi i gleda u mene s nakrivljenom glavom na stranu, razmišljajući šta će dalje jesti, a ja… mijenjam boje kao semafor.
Za mene je to bilo iskustvo koje sam dugo prepričavao prijateljima i, nadam se, nešto što mi se neće desiti ponovo. 😀