Kupanje psa jedno je od pitanja koje najviše zbunjuje vlasnike. Dok jedni misle da pse treba kupati često, gotovo kao i ljude, drugi su uvjereni da pse uopšte ne treba kupati osim u slučaju velike nužde. Istina je, kao i obično, negdje na sredini. Psi imaju potpuno drugačiju kožu i dlaku od ljudi, pa pravila ne mogu biti ista. Prečesto kupanje može oštetiti kožu i ukloniti prirodna ulja, dok prerijetko kupanje stvara neugodne mirise i povećava rizik od kožnih oboljenja. Zato je ključno pronaći balans koji odgovara pasmini, načinu života i zdravstvenom stanju psa.
Za pse kratke dlake, poput dobermana ili dalmatinera, dovoljno je kupanje svaka dva mjeseca. Njihova koža proizvodi zaštitna ulja koja održavaju dlaku sjajnom i zdravom, pa previše kupanja može više naštetiti nego pomoći. S druge strane, dugodlaki psi poput ši-cua ili maltezera zahtijevaju znatno više pažnje jer se njihova dlaka brže prlja i lako zapetljava. Njima je kupanje potrebno svake tri do četiri sedmice, uz obavezno korištenje regeneratora koji sprječava lomljenje dlake i olakšava češljanje. Kovrdžavi psi, poput pudli ili bišona, posebna su kategorija. Njihova dlaka gotovo da i ne linja, što je dobra vijest za vlasnike, ali zato zahtijeva redovne odlaske kod groomera i kupanje svake dvije do tri sedmice.
Ipak, nije samo tip dlake ono što određuje učestalost kupanja. Aktivnost psa i način života igraju veliku ulogu. Pas koji većinu vremena provodi u stanu i izlazi samo u kraće šetnje vjerovatno neće imati potrebu za čestim kupanjem. Međutim, psi koji uživaju u prirodi, vole blato, trčanje kroz šumu ili plivanje u rijeci zahtijevat će češće kupanje. U takvim slučajevima važno je koristiti blage šampone koji neće isušiti kožu, a po potrebi se može posegnuti i za suhim šamponima ili maramicama za pse, koje su odlična alternativa između dva klasična kupanja.
Sam proces kupanja također ima svoja pravila. Prije nego što psa stavite u kadu ili tuš, potrebno ga je dobro iščetkati. Na taj način uklanjaju se mrtve dlake i čvorovi, a šampon kasnije ravnomjernije prodire. Voda treba biti mlaka – nikada prevruća niti prehladna – jer i jedno i drugo može izazvati šok kod psa. Šampon se nanosi od vrata prema repu, dok se glava pere pažljivo, uz izbjegavanje očiju i ušiju. Nakon temeljitog ispiranja, pas se briše peškirom, a dugodlake pasmine obavezno treba dosušiti fenom kako bi se spriječile gljivične infekcije koje se javljaju u vlažnom krznu.
Jedna od čestih grešaka je korištenje ljudskog šampona. Koža pasa ima drugačiju pH vrijednost, pa proizvodi namijenjeni ljudima mogu izazvati iritacije, svrab i perutanje. Druga greška je ostavljanje psa mokrog, naročito u hladnim danima, što može dovesti do prehlade ili razvoja gljivica. Pregrijavanje fenom također je opasno jer je pseća koža osjetljivija nego naša i lako se opeče.
Kupanje pasa nije samo higijenska potreba, već i iskustvo koje utiče na odnos između vlasnika i ljubimca. Ako se provodi strpljivo i uz nagrade, pas može doživjeti kupanje kao igru i opuštajući ritual. Važno je da se štene već od malih nogu navikava na vodu i dodir, jer kasnije svaki pokušaj može izazvati stres i otpor.
Kada se sve uzme u obzir, jasno je da ne postoji jedno univerzalno pravilo koliko često treba kupati psa. Vlasnik mora posmatrati svog ljubimca i prilagoditi njegu njegovim potrebama. Kratkodlaki psi traže minimalnu rutinu, dugodlaki redovno održavanje, a kovrdžavi pseći „frizeraj“. Aktivni psi zahtijevaju dodatna kupanja, dok oni mirniji mogu mnogo duže ostati čisti. Najvažnije je koristiti kvalitetne proizvode, poštovati prirodne potrebe psa i pretvoriti kupanje u iskustvo koje je ugodno i za psa i za vlasnika.
Na kraju, kupanje nije samo pitanje mirisa ili izgleda, već i zdravlja. Pravilna učestalost i tehnika kupanja doprinose dugovječnosti i kvalitetu života psa, a vlasniku donose zadovoljstvo da zna da svom ljubimcu pruža ono najbolje.