Kako bih počeo ovaj blog, vrlo teško pitanje. Tu si ispred monitora, virtuelnog prikaza bijelog papira i razmišljaš u kojem pravcu napisati svoje avanture. Zapravo tada i nismo znali da će to biti avanture, više smo nekako ometeni u životnim aktivnostima između djece koju sad odvedi u školu, pa sad dovedi kući iz škole jer su još mali, i odlaska na posao i stizanja na sastanke i onako znate svakodnevne obaveze svih nas – ništa nepoznato.
I u toj cijeloj frci, izađeš iz auta i čuješ neke nedefinisane i trenutno nepoznate zvukove, a za mene koji u životu nisam imao kućnog ljubimca jer moji roditelji nisu bili za to, svaki takav zvuk nije poznat zvuk. Počneš da gledaš u raznim smjerovima da ustanoviš odakle dolazi taj zvuk, shvatiš da se nešto krije u žbunju pored moje kuće.
Naime, da bolje shvatite, ukoliko zapravo još uvijek i čitate ovaj moj blog s obzirom na današnju činjenicu da ljudi jako malo čitaju, i da ovo nije zapravo zanimljiv sadržaj za čitanje po modernim standardima jer nema senzacionalni efekat, nego eto možda nekom bude zanimljivo moje iskustvo – sa zadnje strane moje kuće, naša ograda zapravo se graniči sa manjom šumom.
Nismo mi u divljini da me ne shvatite pogrešno, ili da ne pomislite na ovaj način da zapravo je ovo neki preveden članak i ne dešava se na Balkanu – ja živim tu u istoj sredini u kojoj živiš i ti i iza svoje kuće u našem naselju ima mala šumica i upravo od strane te šumice je dolazio taj strašan zvuk.
Ponavljam, nije horor priča, nego blog koji sam počeo pisati i zaista je bio strašan zvuk, ne ono kao rika koja ledi krv u žilama, nego strašan jer je bio žalostan, nekako kao da dolazi od bića koje je istraumirano, isprepadano i nimalo prijatno nije zvučalo. Pogledam i vidim mali majušni obris mačića.
Joj, sad kako se sjećam i pišem, potpuno druge sam se teme sjetio, jer sam napisao mačić, a zapravo nemamo pojma je li mačak ili mačka. A još gore nemamo pojma ni kako da saznamo, mislim ovako dok je još baš sitno i malo.
Kaže moj stariji sin koji ima 9 godina, onako pun samopouzdanja jer on je stari poznavaoc mačijeg svijeta: “Ako imaju dvije loptice ispod repa, to je mačak – znam ja, ima moj Emperator” (mačak koji je “njegov”, a zapravo kod jedne od baka ima neki ulični mačak za kojeg je on odlučio da je to njegov mačak).
Naime, kako skontati da li je muško ili žensko, jer ako je žensko onda ima sterilizacija ili pusti mnogo malih mačića o kojima ćeš se morati brinuti, a nemaš vremena ni o ovoj mački. I zapravo smo čuli za sterilizaciju, ali je li to humano, i kad se to radi ako ćemo raditi? I na kraju krajeva, tek smo je prvi put čuli kako mjauče i traži pomoć, valjda ima još vremena da skontamo kako nam se mačić izjašnjava – to je tema za drugi blog, vratit ćemo se na to :).
Uglavnom, gladna je i žedna, izgleda istraumirana i isprepadana jer nema šanse da će prići blizu i na jedan metar. Šta uopće jedu tako male mace, znate koliko je to mače – dođe ti onako kao klupko nekakvo, eh kao grejpfrut te veličine. Znači nije baš kao mandarina, ali je ono veća, ali nije sad ni ono previše velika – kako bih ti rekao, to je ta veličina nekako. Mislim da si skontao ili skontala do sad, mislim ako još uvijek čitaš moj blog.
Prva greška – mlijeko. Uopće ne znajući, mace ne piju mlijeko, jer one zapravo nisu tolerantne prema laktozi (govorim sad o kupovnom mlijeku iz supermarketa koje sam kupio sa namirnicama za djecu – odakle meni mačije mlijeko koje one piju…). I popila je ona to mlijeko, al’ sreća nije ništa bilo.
Naravno, nismo mi ni smjeli bit’ tu – ona je iza ograde, nekad izviri malo, eto da nam pokaže da je tu, i mjauče. I sad, šta ja znam, narezali joj parizera, kontam šta drugo jede mačka – ono, mala je to mačka, ode onaj parizer… kontam možda ribe, ali nemam ja nešto iskreno ako ćemo – u frižideru ni za sebe ribe, tako da ništa riba, i vode joj naspi – mora nešto pit’. Sreća, proguglali smo pa smo skontali da se ne smije mlijeko davati, i helem – ne mjauče više.
Ali ne mjauče više samo neko vrijeme – onda opet po svom, mjauče. Onda, tu nam je garaža, pa sad ja i brat obojica parkiramo naša auta tu jer to je porodična kuća, i podletjet će pod auto i šta ćemo onda…
Bit ću iskren – nikakvi mi eksperti nismo za mačku. Ima vještačka inteligencija, pa sam mu snimao kako mjauče ne bi li odgonetnuo kakvo je mjaukanje – je l’ gladna, žedna, je l’ sretna – i tako eto, šta ja znam, da skontam šta joj je… Ali u tom cijelom procesu, od momenta kada je tek došla, prolazi već druga sedmica i ona i dalje traži hranu sa istog mjesta – iz šume.
Nakon već 10 dana, moja kćerka i bratova kćerka već su postale nestrpljive jer aman-zaman hrane tu mačku već 10 dana i bježi im, ne da da se mazi, niti hoće da im dođe blizu da je mogu početi zvati “svojom” mačkom, a i ne znamo je l’ mačak ili mačka – kako ćemo joj dati ime!
I pored svih svojih životnih izazova, ja trebam da razmišljam kako mačka da dođe bliže, a još nije ni vijećao širi familijski krug na temu “da li ćemo uopće i imati mačku”, ali… ko da se ja tu i pitam nešto, jer moja kćerka koja ima 7 i druga mezimica (bratova kćer) od 5 godina već su odradile mene, tako da… imamo mačku, samo još da mački pojasnimo da je ona sad naša i da mora doći kad je se zovne da je njih dvije pomaze…
Ako ste ikad imali mačku u svom životu, razumjet ćete moj sarkazam u ovom zadnjem paragrafu. 🙂
Kraj druge sedmice – mače, nakon implementacije razrađene strategije, na neku čudnu sreću, se opustilo dovoljno da dođe do mene, jednu večer iz moje ruke uzme komadić hrenovke i pomjeri se u stranu da to pojede… onako malo, sitno i bespomoćno… (uzdah)… usvojili smo mačku – ili mačka… ali to je neka druga tema, za drugi blog – do tada, pozdrav!
