Tuga za preminulim muzičarom Halidom Bešlićem ne jenjava, a njegovi najbliži i dalje teško prihvataju realnost u kojoj ga više nema. Jedan od onih koji su bili najbliži Halidu, njegov dugogodišnji vozač i prijatelj Vlado Pejić, podijelio je potresne detalje nakon smrti ovog velikana.
U razgovoru za Pink.rs, Vlado je ispričao kako Halidov pas Bendžo, koji je bio njegov vjerni pratilac dugi niz godina, odbija uzimati hranu i vodu otkako je njegov vlasnik preminuo. Pas koji je provodio gotovo svaki dan s Halidom sada je u dubokoj tuzi, što dodatno potresno svjedoči o tome koliko je Halid bio voljen — ne samo među ljudima, nego i u očima životinja koje su ga doživljavale kao člana porodice.
„Bendžo ništa ne jede niti pije otkad Halida više nema. Bio je to njegov pas, i pas motela gdje smo svi zajedno provodili mnogo vremena. Vjerujem da i on osjeća gubitak jednako duboko kao i mi“, rekao je emotivno Vlado.
Vlado Pejić i Halid Bešlić imali su odnos koji je daleko prevazilazio uobičajeni profesionalni kontakt. Više od dvije decenije Vlado je bio uz Halida — ne samo kao vozač, već i kao prijatelj, povjerenik, i čovjek kojem se moglo vjerovati u svakom trenutku.
„Bio sam s njim 20 godina. Prije samo dva dana prije njegove smrti, posjetio sam ga. Doveo sam jednu delegaciju iz sela, ljudi koji su izrazili želju da ga vide. To su bile njegove komšije, radili su s njim ranije, i kada sam mu rekao, odmah mi je rekao da ih dovedem, bez razmišljanja. Bio je to Halid — uvijek je znao cijeniti ljude koji su bili uz njega“, prisjetio se Vlado s knedlom u grlu.
Vlado je priznao da i dalje ne može vjerovati da Halida više nema. Nadao se, kao i svi oko njega, da će Halid poživjeti još mnogo godina. Njegov odlazak je, kako kaže, kao da im je neko ukrao dio života.
„Halide, što si nam otišao, što si nas ostavio? Trebao si nam još 20 godina. Planirali smo još mnogo toga, dogovarali se… A sada te nema. Otišao si bez najave, bez riječi. Kao da nam je neko ukrao budućnost“, kazao je Vlado, ne skrivajući emocije.
Halid nije pokazivao znakove ozbiljne bolesti. Nije se žalio na bolove, i kako kaže Vlado, svi su vjerovali da će još dugo biti s njima.
„Nikada se nije žalio. Nije imao bolove, bar koliko mi znamo. Njegov sin Dino bio je uz njega danonoćno, nije ga ostavljao ni na trenutak. Dao mu je svu pažnju, ljubav i podršku koju je mogao dobiti. Mi ostali smo se trudili da pomognemo koliko smo mogli, ali Dino je bio stub. Neizmjerno je volio oca“, dodao je.
Pored toga, Vlado je otkrio i kako je Halidova supruga, Sejda, koja se bori s vlastitim zdravstvenim problemima, sada kod kuće nakon primanja kemoterapije. U trenutku kada se porodica morala suočiti sa smrću voljenog muža i oca, Sejda je već bila u izuzetno teškom fizičkom stanju.
„Dino je bio taj koji joj je rekao za Halidovu smrt. On je jedini koji je to mogao učiniti na pravi način. Niko drugi ne bi imao snage ni takta. Sejda je bila najvjernija supruga koju sam ikad vidio. Bili su nerazdvojni. U dobru i u zlu, uvijek zajedno. I sad, kad je najteže, ona se pokušava nositi s tim, uz sve kroz što prolazi i sama“, rekao je Vlado, očito duboko dirnut cijelom situacijom.
U Halidovom životu Sejda je igrala posebnu ulogu — bila mu je oslonac, podrška, supruga koja je uvijek bila uz njega, čak i kada je on putovao ili bio zauzet karijerom. Njihova ljubavna priča bila je tiha, ali snažna, puna međusobnog poštovanja i odanosti.
Odlazak Halida Bešlića ostavio je ogroman trag ne samo na njegovu porodicu, prijatelje i kolege, već i na širu javnost koja je odrasla uz njegove pjesme i emocije koje su one budile. Bio je više od muzičara — bio je simbol jedne generacije, neko ko je svojim glasom znao dotaknuti i najskrivenije dijelove ljudske duše.
I sada, kada ga više nema, njegova prisutnost se i dalje osjeća. Bilo kroz tugu psa koji ga čeka uz vrata, kroz suze prijatelja koji ne mogu da se pomire sa stvarnošću, ili kroz tišinu koja je ostala u njegovom domu.
Vlado Pejić, koji je godinama bio uz Halida, vjerovatno najbolje zna koliki je trag ostavio ovaj čovjek. Njegove riječi možda najbolje sumiraju ono što mnogi osjećaju:
„Nije Halid bio samo pjevač. On je bio naša snaga, neko kome si mogao vjerovati, osloniti se. Otišao je iznenada, bez najave, ali je iza sebe ostavio ljubav, poštovanje i uspomene koje će trajati vječno.“
Dok se porodica i prijatelji pokušavaju oporaviti od gubitka, pas Bendžo i dalje sjedi pored vrata, čekajući da se ona ista osoba — koja mu je davala hranu, milovala ga po glavi i šaputala mu u prolazu — ponovo pojavi. Ali vrata ostaju zatvorena, a Halid se, bar u ovom životu, više neće vratiti.
No ono što ostaje jesu uspomene. I pas koji tuguje. I prijatelj koji svjedoči. I supruga koja se bori. I cijeli narod koji će Halida pamtiti ne samo po pjesmama, već po duši koju je u njih ugradio.