Na južnoj strani Chicaga, u kvartovima gdje se svjetla gase ranije nego što bi iko volio priznati, postoji tim koji nikada ne spava. Oni nisu policija, nisu vatrogasci, nisu ni zvanična organizacija. Oni su obični ljudi, volonteri, ljubitelji pasa koji su svoje slobodno vrijeme, praznike i vikende pretvorili u prave akcione misije – potragu za napuštenim životinjama.
Glavna zvijezda ove priče je Michelle Kong, žena čije ime možda nije poznato široj javnosti, ali u krugovima ljubitelja pasa postalo je sinonim za posvećenost i hrabrost. Kada je prije nekoliko godina spasila svog prvog psa, nije ni slutila da će taj trenutak biti početak nečega što će promijeniti njen život. „Od tada je ta strast samo rasla“, kaže Michelle dok priča o svojim spašavanjima. Do danas je pomogla skoro 80 pasa, a iako bi najradije sve zadržala, kod nje je ostao samo jedan – simbol prve ljubavi i početne misije.
Izvor: Cesar Millan youtube
Patrola danju i noću
Njihova patrola izgleda kao scena iz filma. Volonteri se okupljaju, ponekad i bez plana, ali uvijek s istim ciljem: pronaći psa kojem je potrebna pomoć. Imaju torbe pune povodaca, rukavice, štapove za hvatanje i poslastice. Najveći adut u privlačenju pasa? Ništa drugo nego – konzerva mokre hrane za mačke. „Psi to obožavaju, miris je toliko jak da gotovo nijedna njuška ne može odoljeti“, objašnjava Michelle s osmijehom.
Ipak, nisu opremljeni kao filmski junaci. Nemaju noćne naočale, nemaju službena vozila niti podršku grada. Sve rade sami, o vlastitom trošku, jer vjeruju da svaki pas zaslužuje drugu šansu.
Facebook – najvažniji alat
Da nije društvenih mreža, vjerovatno bi njihov posao bio deset puta teži. Svaka nova akcija kreće sa – Facebook oznakom. Ljudi ih taguju u objavama i fotografijama pasa lutalica, a Michelle i njen tim odmah kreću u akciju.
„Sinoć sam dobila šest oznaka, šest različitih pasa koji su trčali slobodno po gradu. Nema vremena za čekanje, samo sjedneš u auto i ideš“, kaže ona.
Ponekad je to „igla u plastu sijena“. Psa vide u Walmart parkingu, pa nestane. Sutradan se pojavi nekoliko blokova dalje. Strpljenje je ključ, jer napuštene životinje često mijenjaju rute i skrovišta.
Zašto baš pit bullovi?
Jedna od zanimljivih, ali i tužnih činjenica koju Michelle otkriva jeste da 80 do 90 posto pasa koje spašavaju u Chicagu pripada pit bull rasi. Razlog leži u njihovoj zloupotrebi. „Koriste se za razne stvari, često ne baš humane. Uzgajivači ih drže u dvorištima, kad prestanu donositi profit – jednostavno ih izbace na ulicu.“
U gradu u kojem neodgovorni uzgoj donosi brzu zaradu, posljedice snose životinje. Većina spašenih pasa nikada nije bila kastrirana niti sterilizirana, što dodatno pogoršava problem. Jedna kuja može donijeti na svijet nekoliko štenaca godišnje, a ako ih vlasnik ne želi – ulice se pune novim lutalicama.
Opasne ulice i neugodna upozorenja
Spašavanje pasa u Chicagu nije samo emotivno iscrpljujuće, već i opasno. Neki od kvartova u koje odlaze nose reputaciju najopasnijih dijelova grada.
„Nije sigurno, ali moramo ići tamo. To su mjesta gdje se psi pojavljuju“, priča Michelle. Dok patroliraju, nerijetko ih zaustavljaju i lokalni stanovnici. „Jednom nam je čovjek u autu prišao i rekao da odmah napustimo naselje. Znali smo da misli ozbiljno.“
Ali i pored svega, oni se vraćaju. Strah postoji, ali je ljubav prema psima veća.
Trener pasa u pomoć
Jednog dana Michelle je dobila priliku da uči od najboljih. Cesar Millan, svjetski poznat kao „šaptač psima“, pokazao joj je nekoliko praktičnih tehnika.
On naglašava da pri prilasku psima treba biti mirne i asertivne energije. „Ako ste nervozni, pas će to osjetiti i pobjeći. Ako ste smireni, makar vas ne prepozna kao prijatelja, neće vas odmah vidjeti kao prijetnju.“
Cesar demonstrira na psu kojeg je Michelle nedavno spasila. Umjesto naglih pokreta, on počinje s distance, lagano prilazi i koristi hranu da izgradi povjerenje. U drugom slučaju, kada pas pokazuje agresiju, objašnjava kako tim može koordinirati – jedan dolazi s leđa, drugi lagano sklanja psa ka zidu, sve dok ne bude dovoljno sigurno staviti povodac.
Dvije sudbine, dva karaktera
Michelle ističe da svaki pas ima svoju priču. Jedni su stidljivi, drugi agresivni, treći izgubljeni u panici. Pas po imenu Buster, kojeg su spasili istog dana kad su ga upoznali novinari, bio je nesiguran i uplašen. Trebalo mu je vremena da shvati da ljudi dolaze s dobrim namjerama.
S druge strane, tu je bio Wops, nekadašnji lutalica, koji je nakon spašavanja pokazivao problematično ponašanje. „Što se više udaljavaš od njega, to te više vidi kao plijen“, objašnjava Cesar. Rješenje? Prisustvo, smirenost i dosljednost.
Životni stil bez slobodnog vremena
Za Michelle i njen tim, spašavanje pasa više nije hobi. To je način života. Kada ih prijatelji pozovu na druženje, često ne mogu jer „pas je viđen kod benzinske pumpe“. Kada dođe praznik, umjesto da sjede uz porodicu, oni jure psa koji luta industrijskom zonom.
Sve to rade bez ikakve finansijske naknade. Benzin, hrana za pse, oprema – sve izlazi iz njihovih džepova. Ali njihova najveća plata su sretne njuške spašenih pasa i novi domovi koje im pronađu.
San o pravoj organizaciji
Iako se nazivaju neslužbenim spasilačkim timom, njihova želja je da jednog dana postanu prava neprofitna organizacija. „Voljela bih da skinemo tu riječ ‘neslužbeni’ i da naš rad bude prepoznat i podržan“, kaže Michelle. Vizija je jasna – više spašenih pasa, bolja oprema i sigurno sklonište.
Do tada, oslanjaju se na društvene mreže, vlastite automobile i beskrajnu energiju koju im daje ljubav prema životinjama.
Šta znači biti heroj uličnog psa
Ako pitate Michelle, heroji nisu oni koji nose plašteve. Heroji su oni koji stanu na parking supermarketa usred noći, naoružani povocem i konzervom hrane. Oni koji ulaze u kvartove gdje većina ljudi ne bi kročila, samo da spase jedno uplašeno biće. Oni koji znaju da ne mogu promijeniti svijet, ali ga ipak pokušavaju učiniti boljim – psa po psa, noć po noć.