Posljednjih godina u regiji se događaju promjene koje sve češće privlače pažnju javnosti i sigurnosnih analitičara. Ono što je nekada izgledalo kao pojedinačan potez danas se sve više posmatra kao dio šire slike.
Novi razvoj događaja ponovo je otvorio pitanje koliko daleko takva dinamika može otići i kakve bi posljedice mogla imati ako se nastavi istim tempom.
Sve više razloga za pažnju
Vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević smatra da se posljednjih godina može govoriti o svojevrsnoj regionalnoj utrci u naoružavanju.
Ipak, naglašava da ovaj proces nije izdvojen slučaj, već dio mnogo širih promjena koje se događaju u evropskom i globalnom sigurnosnom okruženju.
Posebno pitanje jeste kako poteze jedne države doživljava druga strana.
Upravo tu Kovačević upozorava na fenomen poznat kao sigurnosna dilema.
Kada jačanje sigurnosti postane nova prijetnja
Prema toj teoriji, svako jačanje vojnih kapaciteta jedne države druga strana može doživjeti kao potencijalnu prijetnju.
Zbog toga i sama počinje dodatno ulagati u vlastitu vojsku, što zatim može izazvati novi odgovor prve strane.
Takva dinamika, upozorava Kovačević, može dovesti do kontinuirane spirale međusobnog vojnog jačanja.
A upravo takav proces posljednjih godina sve je vidljiviji i u ovom dijelu Evrope.
Velike promjene stižu s obje strane
Hrvatska je posljednjih godina intenzivno modernizirala svoje oružane snage.
U okviru modernizacije ugovorena je nabavka 44 tenka Leopard 2A8, samohodnih haubica CAESAR, kamiona TATRA, raketnih sistema HIMARS i Chunmoo.
U operativnu upotrebu već su uvedeni borbeni avioni Rafale, oklopna vozila Bradley i bespilotne letjelice Bayraktar.
Poseban naglasak stavljen je i na sisteme za zaštitu od bespilotnih letjelica.
Za nabavku 18 južnokorejskih raketnih sistema Chunmoo izdvojeno je 435 miliona eura, odnosno oko 850 miliona KM bez PDV-a.
Ni druga strana ne stoji po strani
Istovremeno, Srbija također nastavlja modernizaciju svojih oružanih snaga.
Beograd je ugovorio kupovinu 12 borbenih aviona Rafale, kineskih protivzračnih sistema HQ-22 i HQ-17 te izraelskog raketnog sistema PULS.
Pored toga, nastavlja se razvoj domaće vojne industrije kroz projekte poput samohodne haubice Nora B-52, oklopnih vozila Lazar i Miloš te protivzračnog sistema PASARS.
Tako se na prostoru između dvije države postepeno gomilaju novi vojni kapaciteti.
Gdje sve ovo može odvesti
Kovačević smatra da bi se dugoročno smanjenje napetosti moglo postići prije svega kroz politički dijalog, jačanje ekonomske saradnje i aktivniju diplomatsku komunikaciju između Zagreba i Beograda.
Prema njegovoj ocjeni, slabljenje međunarodnih sigurnosnih mehanizama dodatno otežava rješavanje kriza i povećava važnost diplomatskih rješenja.
Hrvatska je članica NATO-a i Evropske unije, dok Srbija zadržava status vojno neutralne države.
Ipak, obje zemlje posljednjih godina ulažu značajna sredstva u borbene avione, raketne sisteme, protivzračnu odbranu, oklopna vozila i bespilotne platforme.
Zbog toga se njihova vojna modernizacija sve češće posmatra u kontekstu promijenjenih sigurnosnih okolnosti u Evropi.
Kovačević se u širem političkom kontekstu osvrnuo i na koncept „srpskog svijeta“, koji smatra važnim za razumijevanje dijela dugoročnih političkih ciljeva Beograda.
Hoće li nastavak ovakvog razvoja ostati samo pitanje vojne modernizacije ili će dodatno utjecati na odnose u regiji, jedno je od pitanja koje će se sve češće postavljati u narednom periodu.
