Haris Zahiragić nastupio je odlučno, uz oštre poruke i uvjerenje da je njegovo obrazloženje jasno. Međutim, iza sigurnosti s kojom je govorio ostala je nepreciznost koja zahtijeva pažljivije razmatranje.
Problem nije u odlučnosti njegovog nastupa, nego u dijelu onoga što je izgovorio. Kada se taj dio izdvoji i provjeri, pojavljuje se važna razlika koju je u svom objašnjenju zanemario.
Iza odlučnih riječi
Zahiragić je kritike odbacio ironičnim komentarom i naglasio da poznaje pitanja o kojima govori. Njegov odgovor bio je kategoričan, ali sigurnost u vlastiti stav nije dovoljna da svaka iznesena tvrdnja bude precizna.
Za razumijevanje njegove greške potrebno je razdvojiti ono što je politička poruka od onoga što se može provjeriti u propisima. Upravo tu njegovo obrazloženje zahtijeva dopunu.
Nije riječ o tome da je svaka njegova rečenica pogrešna. Sporan je konkretan zaključak kojim je iz svog objašnjenja izostavio važan dio postupka.
Šta je zapravo rekao?
Govoreći o mogućem formiranju nove vlasti u Kantonu Sarajevo, Zahiragić je iznio stav da sastav rukovodstva Skupštine ne mora odražavati sastav buduće Vlade.
Naglasio je da potencijalna koalicija SDA, SBiH i DF ne očekuje preuzimanje svake funkcije. Prema njegovom obrazloženju, parlamentarna većina imenuje Vladu, dok je rukovodstvo Skupštine zasebno pitanje.
Međutim, pritom je ustvrdio da rukovodstvo Skupštine nema veze s imenovanjem Vlade. Upravo taj dio izjave nije precizan kada se uporedi s odredbom Ustava Kantona Sarajevo.
Za potencijalnu novu koaliciju spominje se podrška 18 zastupnika, a Faruk Kapidžić navodi se kao mogući kandidat za premijera. Ipak, politička podrška kandidatu i njegovo formalno imenovanje nisu isti korak.
Odredba koju ne treba zanemariti
Član 27. stav 2. Ustava Kantona Sarajevo propisuje:
„Kandidata za mjesto premijera Kantona imenuje predsjedavajući Skupštine u konsultaciji sa zamjenicima predsjedavajućeg.“
Ova odredba jasno predviđa ulogu predsjedavajućeg u imenovanju kandidata za premijera, uz konsultacije sa zamjenicima.
Zato nije precizno tvrditi da rukovodstvo Skupštine nema veze s procesom. Njegova uloga postoji prije nego što zastupnici odlučuju o potvrđivanju sastava Vlade.
Potrebno je, dakle, razlikovati dvije faze. Kandidata za premijera imenuje predsjedavajući u konsultaciji sa zamjenicima, dok Vladu potvrđuje Skupština većinom glasova.
Zahiragićevo pozivanje na parlamentarnu većinu odnosi se na važan dio postupka. Greška u njegovom obrazloženju nastaje kada se time potpuno isključi uloga rukovodstva u prethodnoj fazi.
Broj zastupnika koji podržavaju koaliciju ne mijenja činjenicu da je Ustav predvidio i korak imenovanja kandidata za premijera.
Šta ova odredba ne dokazuje?
Istovremeno, navedeni član ne treba tumačiti šire od onoga što u njemu piše.
Odredba govori o konsultacijama sa zamjenicima predsjedavajućeg. Ne navodi da su za imenovanje kandidata potrebni njihovi pojedinačni potpisi ili jednoglasna saglasnost.
Zbog toga se samo na osnovu tog člana ne može potvrditi tvrdnja da svaki zamjenik može blokirati imenovanje jednostavnim odbijanjem potpisa. Za takav zaključak potrebno je pokazati dodatni pravni osnov.
To ne uklanja nepreciznost Zahiragićeve izjave, ali postavlja granicu opravdanoj kritici. Postojanje uloge rukovodstva i postojanje određenog mehanizma veta nisu ista tvrdnja.
Jednako tako, njegova izjava sama po sebi nije dokaz da je prekršio zakon ili da namjerava provesti imenovanje mimo propisanih procedura.
Poruke upućene Trojki
Zahiragić je u svom nastupu poručio da Trojka mora otići s vlasti i da bi bilo pristojno da olakša taj postupak.
Govoreći o mogućem korištenju klubova Srba, Hrvata i Ostalih, pozvao se na tvrdnju da u Sarajevu živi više od 80 posto Bošnjaka. Ocijenio je da se imenovanje Vlade ne može zaustaviti, ali da postoje mogućnosti pokušaja otežavanja njenog rada.
Dodao je da bi građani takvo postupanje mogli ocijeniti na lokalnim izborima.
Te poruke predstavljaju njegov politički stav. Međutim, pozivanje na udio stanovništva ne objašnjava proceduru imenovanja kandidata za premijera niti zamjenjuje odredbu koja uređuje taj korak.
Za procjenu njegovog obrazloženja presudno je šta propis predviđa, a ne koliko je odlučno iznio svoje očekivanje da će do promjene vlasti doći.
Razlika koja ostaje važna
Zahiragić je mogao naglasiti važnost parlamentarne većine bez isključivanja uloge rukovodstva Skupštine. Upravo izostavljanje tog dijela učinilo je njegovo obrazloženje nepreciznim.
