Priča o tome kako Srbija balansira na međunarodnoj sceni ponovo je došla u fokus nakon velike analize objavljene u američkom magazinu American Purpose. Autor teksta, srbijanski analitičar Nikola Miković, objašnjava kako su nekada česti sastanci Aleksandra Vučića i Vladimira Putina postali rijetkost otkad je počeo rat u Ukrajini i otkad su Rusiji uvedene zapadne sankcije.
S druge strane, odnosi Beograda s Kijevom i Washingtonom postaju sve bliži. To se najbolje vidjelo kada je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy posjetio Beograd, gdje je dočekan uz najveće državne počasti, ali i kroz česte razgovore o trgovini i zajedničkim projektima.
Ipak, najvažnija stvar u cijeloj ovoj priči dešava se iza kulisa, a to je vojna saradnja. Zapadni mediji poput Financial Timesa već su pisali o tome da je oko 800 miliona eura srbijanske municije preko posrednika u Poljskoj i Češkoj završilo na ukrajinskom ratištu. Čak je i bivši američki ambasador Christopher Hill potvrdio da je američka ambasada pomagala da se dogovore te nabavke.
Iako je Moskva zbog toga javno optužila Srbiju za izdaju, Beograd se pravdao da oružje ne prodaje direktno Ukrajini, već trećim zemljama, pa je uveo i dodatne kontrole izvoza kako bi smirio strasti. Za Amerikance je, s druge strane, ova praktična vojna pomoć na terenu puno važnija od toga što Srbija i dalje odbija zvanično uvesti sankcije Rusiji.
Naravno, velika kočnica za potpuniji zaokret ka Zapadu jeste energetika. Srbija i dalje zavisi od ruskog gasa, pa bi svaki otvoreni sukob s Moskvom donio velike ekonomske probleme. Međutim, iz Amerike stižu sve stroži zakoni koji prijete ogromnim carinama i sankcijama svima koji kupuju ruske energente, što stvara veliki pritisak na Beograd. Istovremeno, Washington i Beograd pregovaraju o smanjenju carina na srbijansku robu, čime se Srbija polako, ali sigurno ekonomski sve više vezuje za SAD.
Vučić se zbog svega ovoga nalazi u nezgodnoj poziciji jer je veliki dio njegovih glasača i dalje izrazito proruski nastrojen. Zato on primjenjuje taktički potez koji se opisuje kao prozapadna neutralnost. To znači da pred domaćom javnošću i dalje održava korektne odnose s Moskvom i slika se s Putinom, dok s druge strane sa Amerikancima i Evropskom unijom sklapa konkretne i vrijedne poslove u privredi i namjenskoj industriji.
Moskva za sada ćuti i trpi takvo ponašanje jer joj odgovara da Srbija ostane jedina zemlja u regionu koja joj nije zvanično uvela sankcije.
Zaključak analize jeste da će Beograd nastaviti plivati između dvije strane sve dok je to ikako moguće. Međutim, ako pritisci postanu toliki da Srbija prosto mora izabrati samo jednu stranu, procjena autora je da će srbijansko rukovodstvo na kraju ipak izabrati Sjedinjene Američke Države, bez obzira na to što zvanični Beograd i dalje tvrdi da ostaje potpuno neutralan.
